Životne ispovesti često nas podsjete koliko su međuljudski odnosi složeni i kako ponekad treba postaviti granice – čak i prema onima koje zovemo prijateljima.
Jedna žena je podijelila svoje iskustvo koje je navelo mnoge da se zapitaju: da li bi prava prijateljstva trebalo biti uzajamna ili jednostrano davanje?
“Moja prijateljica živi u kući od 400 kvadrata, a ja u stanu od 56. Ipak, ona je stalno kod mene. Uvijek je ugostim – skuvam kafu, iznesem kolače, trudim se da se osjeća dobrodošlo.”
“Nikada me nije pozvala kod sebe. Dolazi s djecom, koja su pritom jako razmažena. Nikada ne pomognu, ostavljaju nered, a ona ne reaguje.”
“Jednog dana, uzela sam svoje dijete za ruku i rekla – idemo kod njih. Kad smo došli, nije mi ni kafu skuhala. Njen sin je pokušao da udari mog, a ona se samo nasmijala.”
“Uzela sam svoje dijete i otišla. Od tada me zove, pita zašto se ne javljam, ali meni je – iskreno – dosta. Ne želim više ljude oko sebe koji samo uzimaju, a nikad ništa ne daju.”
Poruka za kraj
Prijateljstvo nije u veličini kuće, već u veličini pažnje koju nekome poklanjamo. Ako se stalno osjećate kao da samo vi ulažete trud – možda je vrijeme da preispitate te odnose.
Ponekad je tišina najglasniji odgovor.
