Nakon što smo se vjenčali, godinama smo pokušavali da dobijemo dijete. Posle mnogo nade i razočaranja, liječnik nam je saopštio da moja supruga ne može zatrudnjeti. Bio sam slomljen, ali sam joj obećao da ćemo ostati zajedno – u dobru i u zlu.
Prošle su dvije godine. Iako sam je i dalje volio, osjećaj tuge jer nikada neću postati otac nije prestajao. Na kraju smo se razveli. Sve smo podijelili – novac, kuću, uspomene. Otišao sam s tugom, ali i s nadom da ću jednog dana ipak postati otac.
Povratak koji je sve promijenio
Pet godina kasnije vratio sam se u grad. Nisam prestao da mislim na nju. I dalje sam osjećao da dio mog srca pripada njoj. Pokucao sam joj na vrata.
Kada ih je otvorila – problijedila je. U tom trenutku sam shvatio da je trudna.
I onda… dotrčao je mali dječak i upitao:
“Mama, ko je to?”
Ostao sam bez riječi. Srce mi je stalo.
Istina koju nisam očekivao
Kasnije sam, slomljen, počeo da tražim odgovore. Razgovarao sam sa starim poznanicima iz grada. Saznao sam da se ubrzo nakon razvoda upustila u novu vezu. Sada ima dvoje djece i treće na putu.
Ali ono što me najviše zaboljelo – bila je prava istina.
Ljekar kojeg smo nekad posjetili lažirao je nalaz – na njenu molbu. Nije bila neplodna. Samo nije tada željela djecu sa mnom.
Rekla je da me voli, a onda me uvjerila da nešto što najviše želim – nikada nećemo imati. Razvela se, uzela pola mog imetka, i otišla da započne novi život, dok sam ja ostao bez ikoga.
Ipak… kraj donosi nadu
Danas, četiri godine kasnije, imam kćerku. Pronašao sam osobu koja me voli iskreno, bez laži. I dok rana od prošlosti još uvijek postoji, znam da sam sada tamo gdje treba da budem – s onima koji me ne lažu, ne iskorištavaju i ne ostavljaju.
Pouka:
Ponekad najteži udarci u životu otvore vrata ka pravoj sreći. Važno je ne izgubiti vjeru – u sebe, u ljubav, i u to da istina kad-tad ispliva na površinu.
